Poznati Vukovarci

  •  
  •  
  •  
Lavoslav (Leopold) Ružička

Lavoslav (Leopold) Ružička rođen je u Vukovaru 13. rujna 1887. godine u imućnoj obrtničkoj obitelji.  Iako češkog podrijetla, otac je bio vatreni hrvatski domoljub što je utjecalo i na Lavoslava koji je do kraja života Hrvatsku smatrao svojom domovinom te je tečno govorio hrvatski jezik.

U četvrtoj godini Lavoslavu umire otac te se 1891. majka sa sinovima Lavoslavom i mlađim Stjepanom seli u Osijek, gdje Lavoslav završava pučku školu i klasičnu gimnaziju.  U razdoblju od 1906. do 1910. studirao je kemiju na Visokoj tehničkoj školi (ETH) u Karlsruheu u Njemačkoj, gdje stječe zvanje ‘dr.’ pod nadzorom profesora Staudingera, osnivača makromolekularnih znanosti.

„Sve što sam u životu radio, radio sam temeljito“

Kao asistent profesora Staudingera do 1916. je radio na istraživanju strukture aktivnih komponenata biljke dalmatinskog buhača. Kasnije se razilazi s profesorom Staudingerom jer želi raditi na samostalno izabranim projektima. U tom razdoblju Ružička je dokazao da su mošusni mirisi, muskom i cibeton, makrociklički ketoni, što je omogućilo sintetsku proizvodnju skupocjenih mošusnih mirisa i povezalo ga s farmaceutskom industrijom. Jedno vrijeme živi u Ženevi, a u razdoblju od 1927. do 1929 radi kao profesor organske kemije u Utrechtu. Povratak u Zürich 1929. početak je najuspješnijeg dijela njegove karijere.

Nikola Andrić

Nikola Andrić rođen je u Vukovaru 5. prosinca 1867. godine. Bio je hrvatski književni povjesničar, filolog, dramaturg i kazališni djelatnik.

Studirao je slavistiku i romanistiku, te doktorirao 1897. u Beču. Bio je dramaturg i intendant Hrvatskog narodnog kazališta, kao i jedan od utemeljitelja zagrebačke glumačke škole i osječkoga Hrvatskog narodnog kazališta. Pisao je feljtone, putopise i književno-povijesne rasprav. U književnosti je stekao velike zasluge ne samo kao raznorodni pisac, nego i organizatorskim sposobnostima i pokretačkim, osobito nakladničkim zamislima. Trideset je godina izdavao “Zabavnu biblioteku”, koja je u gotovo sedamsto zelenih svezaka podarila čitalačkoj publici mnoštvo dotad u nas nepoznatih vrijednih djela.

Umro je u Zagrebu 7. travnja 1942. godine.

Andrićev “Branič jezika hrvatskoga” iz 1911. godine važan je doprinos hrvatskom jezičnom purizmu.

Antun Bauer

Antun Bauer rođen je u Vukovaru 18. kolovoza 1911. godine. Bio je muzeolog, znanstveni djelatnik i kolekcionar.

Diplomirao je povijest umjetnosti i arheologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao 1937. godine na temi »Rimska olovna plastika«. Bio je inicijator i osnivač mnogih muzejskih institucija, među kojima je prva Gipsoteka 1937. (danas Gliptoteka HAZU), čiji je ravnatelj bio do 1952. Njegovom zaslugom osnovan je i Arhiv za likovnu umjetnost (1944.), zatim Muzejski dokumentacijski centar (1955.), gdje je također bio ravnatelj od 1964. do 1976. godine. Nadalje bio je ravnatelj Hrvatskoga školskog muzeja, gdje je priređivao brojne izložbe, te kustos muzejske zbirke Družbe braće Hrvatskog zmaja u Ozlju.

Dugogodišnjim radom postao je ključna osoba u muzejskom radu u Hrvatskoj. Antun Bauer bio je kolekcionar koji je poklanjao svoje zbirke koje su prvotno bile važan dio muzejskog fundusa kao što je to u primjeru Gliptoteke i Muzeja Vukovar. Vukovar je dobio i jednu od najznačajnijih donacija Zbirku Bauer i Galeriju umjetnina koja je najcjelovitija zbirka hrvatske umjetnosti 19. i 20. stoljeća. Također je ostavio značajan trag u razvitku hrvatske muzeologije i muzeografije. Autor je više od 200 objavljenih i 500 neobjavljenih znanstvenih radova. Gostovao je kao predavač na brojnim sveučilištima, a dobitnik je i nekoliko priznanja i odlikovanja za svoj rad.

»Svaki grad barem jedna galerija«, govorio je Bauer

Pavao Pavličić

Pavao Pavličić rođen je 16. kolovoza 1946. godine u Vukovaru, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je komparativnu književnost i talijanski jezik, a doktorirao je 1974. tezom iz područja metrike. Od 1970. g. zaposlen je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje je i danas redoviti profesor na Odsjeku za komparativnu književnost. Književni i znanstveni interesi kod njega su podjednako zastupljeni i isprepliću se. Kao znanstvenika, Pavličića zaokupljaju teme iz starije hrvatske književnosti i literarne teorije. Iz tog područja objavio je veći broj rasprava i nekoliko knjiga. Književnu karijeru započeo je kao novelist i izdao je tri knjige pripovijedaka te dvadesetak romana.

Djelo Dunav „specifična je proza o jednoj rijeci i jednom gradu“

Siniša Glavašević

Siniša Glavašević rođen je u Vukovaru  4. studenoga 1960. U rodnom je gradu završio osnovnu i srednju školu, a u Sarajevu studij komparativne književnosti i bibliotekarstva.

Za vrijeme Domovinskog rata je bio urednik Hrvatskoga radija Vukovar i ratni izvjestitelj. Njegov glas je bio glas nade. Hrvatska je znala da, dok se čuje glas Siniše Glavaševića, Vukovar živi, iako u okruženju. Na žalost, glas je zauvijek utihnuo, ali njegova jeka odzvanja u svima nama: „Grad to ste vi“ i svakim danom to se potvrđuje.

Po padu Vukovara, odveden je 19. studenoga 1991. iz vukovarske bolnice i od tada mu se izgubio trag. Ekshumiran je iz masovne grobnice Ovčara i identificiran, tako da se pretpostavlja da je ubijen i pokopan na Ovčari istoga dana kada je odveden, 19. studenoga 1991. godine.

Matica hrvatska u Zagrebu posmrtno mu je 1992. godine izdala zbirku “Priče iz Vukovara”, sastavljenu od toplih priča o temeljnim ljudskim vrijednostima koje je Siniša čitao slušateljima radija opkoljenoga grada.

Grad – to ste vi!

Rene Matoušek

René Matoušek rodio se u Vukovaru 7. veljače 1958. godine. Gimnaziju je pohađao u Vukovaru. Jedan dio života proveo je i kod djeda i bake u Velikoj Gorici, gdje se preselio 1977. godine po dolasku na studij stomatologije. Od 1985. do 1990. godine kao stomatolog radio je u Žegaru nedaleko Obrovca, a godine 1990. vratio se u rodni Vukovar gdje se uključuje u ponovno ustrojavanje Društva “Hrvatski dom” i biva imenovan tajnikom.

Haikuje počeo pisati početkom 1980-ih godina kada kao mladi stomatolog doseljava u Žegar, u Bukovicu. Godine 1995. uvršten je u antologiju srijemskih pisaca “Hrvatska riječ u Srijemu”. Pisao je za PoletStudentski listQuorumOkoVukovarske novine i Osječki tjednik u kojem je imao stalnu rubriku, pod nazivom “Carski rez”, gdje je na satiričan način opisivao svakodnevnu vukovarsku zbilju.  Tijekom Domovinskog rata bio je član Stručnog operativnog štaba vukovarske bolnice, a njegov glas čuo se i s valova Hrvatskog radio Vukovara s kojeg je, uz pomoć još jednog radio-amatera, prenosio izvješće o stanju u Gradu. Nakon pada grada bio je u koloni koja je odvedena na Velepromet i trag mu se izgubio nakon izvođenja na saslušanje iz takozvane stolarije. Njegovi posmrtni ostaci ekshumirani su iz skupne grobnice na vukovarskom Novom groblju a nakon  identificiranja, pokopan je u Aleji hrvatskih branitelja u Vukovaru, 22. studenoga 2002. godine.

U spomen na René Matoušeka održavaju se Međunarodni haiku susreti “René Matoušek” koje je pokrenuo Tomislav Marijan Bilosnić 2008. godine.

Na ulazu u Hrvatski dom u Vukovaru nalazi se brončana bista Renea Matoušeka, djelo akademskog kipara Mladena Mikulina.

Također je pokrenuta aplikacija Proširena stvarnost putem koje se možemo vratiti u ne tako davnu prošlost, u grad Reneove mladosti.

Hrvatska turistička zajednica
Ministarstvo turizma RH
Grad Vukovar
VURA
Hrvatska gospodarska komora
Turistička zajednica Vukovarsko-srijemske županije